Ivan Marcelić (28) ponajbolji je hrvatski vaterpolski vratar. Osvojeno svjetsko zlato i europska bronca s reprezentacijom njegovi su najveći uspjesi, a ne sumnjamo da će ih biti još. Trenutno brani za splitski Jadran. Prije 18 godina, Ivan je doznao vijest koja je promijenila njegov život. Naglo mršavljenje bio je alarm za njegove roditelje, a dijagnoza ih je sve iznenadila. Naime, ovaj danas uspješni sportaš ima dijabetes tip 1 od desete godine.
Koliko je to utjecalo na njegovo odrastanje, što ga je motiviralo da dođe do samog vrha u sportu i kako kontrolira dijabetes, samo su neke od tema našeg razgovora.
Kada se rodila ljubav prema vaterpolu?
Odavno! S desetak godina sam otišao na prvi trening, čisto da se okušam vaterpolu i tako je sve krenulo. Bio sam dobar u tome što me je dodatno potaknulo da ostanem. I ta ljubav traje već 18 godina.
S dijabetesom se boriš od desete godine života, baš kada si krenuo s vaterpolom.
Tako je. Nakon dva, tri mjeseca od početka treninga dijagnosticiran mi je dijabetes. Može se reći da moja karijera traje jednako dugo kao i suživot sa dijabetesom.
Koji su simptomi bili alarmantni tvojim roditeljima?
Naglo sam smršavio, što je zapravo jedan od najčešćih simptoma dijabetesa kod djece. Također se javilo učestalo mokrenje. Ubrzo su me roditelji odveli kod liječnika te je ustanovljeno da se radi o dijabetesu.
Je li netko iz obitelji imao dijabetes?
Ne, nitko ga nema. Sve nas je iznenadila dijagnoza.
Kako si se osjećao kada si doznao da se radi o dijabetesu?
S 10 godina je teško shvatiti koliki su razmjeri te bolesti i zašto se to događa. U bolnici sam proveo dva i pol tjedna, a kada sam izašao, shvatio sam da dijabetes nije nešto privremeno. Imao sam sreće da su se moji roditelji maksimalno angažirali oko svega toga i liječnici iz KBC-a Rebro su također bili od velike pomoći. Ne mogu reći da je bilo bezbolno jer dijabetes puno promjeni život. Ne samo meni, već i mojim roditeljima i svim ostalim bližnjima jer trebamo paziti na niz stvari. No, sve je prolazilo bezbolno zahvaljujući liječnicima koji su nam olakšali cijelu situaciju edukacijom i podršci koju sam imao.
Koliko je to utjecalo na tvoje odrastanje? Tko ti je bio najveća podrška?
Teško je objasniti djetetu zašto odjednom ne smije pojesti više od jednog slatkiša, ali moji roditelji su uvijek bili tu za mene. S obzirom na to da sam s tim odrastao, svi su bili upoznati s tim da imam dijabetes, od profesora u školi, prijatelja do trenera na bazenu i kolega.
Unatoč dijagnozi nisi odustao od sporta, već upravo suprotno. Što ti je bila motivacija?
Jedan od prvih savjeta liječnika je da se bavim fizičkom aktivnosti. U mom slučaju, to je bazen. Istina je da sport iziskuje puno i da je to dosta teško uskladiti, ali nisam odustao. Danas se dijabetes zaista uspješno kontrolira zahvaljujući raznim gadgetima i poprilično je taj proces olakšan. S time da je zaista ponekad izazovno uskladiti potrebu organizma za hranom i to sve balansirati s regulacijom šećera. I meni se dogodi da ponekad „profulam“, ali učim i osluškujem svoje tijelo.
Na što obraćaš posebnu pažnju prije treninga?
Najbitnije je da je šećer u optimalnoj bazi. Uvijek sa sobom nosim elektrolite u obliku praška koji mi služe za regulaciju šećera.
Pripreme za prvenstvo mogu biti poprilično intenzivne. Je li ti se ikad dogodio pad glukoze?
Prije 10-tak godina sam pao u nesvijest za vrijeme treninga. Osjetio sam slabost i to se dogodilo. Na sreću, trener i spasilac su brzo reagirali.
Od velike je važnosti da okolina zna da osoba ima dijabetes, prije svega zbog adekvatne reakcije ako je potrebna. Imaš li podršku suigrača?
Naravno! Svi znaju kako odreagirati u slučaju potrebe.
Prehrana je iznimno važna kod kontrole šećerne bolesti. Kako izgleda tvoj jelovnik?
Ne pušim i ne pijem, ali hrana je stvarno moja velika slabost. Pojedem i stvari koje ne bi trebao. Srećom, puno se „trošim“ na treninzima pa se to brzo istopi. U principu jedem sve, ali gledam da to bude s manje ulja. Nikad nisam bio fan slatkiša, ali zato volim meso. Trudim se paziti, jedem raznoliko.
S dijabetesom živiš već 18 godina. Koliko se, iz tvog iskustva, promijenio način liječenja te bolesti?
Način liječenja je poprilično uznapredovao. Unazad nekoliko godina došlo je do velikih inovacija. Danas postoje senzori za regulaciju i ne moram strahovati da će mi otpasti u bazenu jer su vodootporni.
Kako provodiš slobodno vrijeme?
Najviše zapravo odmaram. Nemam puno slobodnog vremena i obično su to nedjelje. Nedavno sam dobio kćer pa se rado prošećemo po Splitu.
Ostvaruješ odlične rezultate u vaterpolu i vjerujemo da si mnogima uzor. Što bi poručio djeci i mladima kojima je kao i tebi dijagnosticiran dijabetes, a san im je biti sportaš?
Da ne odustaju od svojih snova! Naravno, u svemu tome treba imati malo sreće, primjerice dobiti pravu pomoć na pravom mjestu. U slučaju dijabetesa ne postoji razlog za ne baviti se sportom, dapače to samo poboljšava život.
