Gordanina priča s dijabetesom započela je za nju sada već 1975. godine nekad prije Nove Godine. Nakon preboljelih zaušnjaka koji su se zakomplicirali, nastupio je meningitis, a nakon toga i šarlah. Nedugo nakon postavljena joj je i jedna nova dijagnoza. Djevojčica od tada 7 godina saznala je da ima dijabetes mellitus.
Gordanina priča
Sjećam se stravične žeđi, povraćanja, uplakane mame, brojnih odlazaka u bolnicu. Od rođenja imala sam iščašenje kukova – ćetiri operacije prije navršene pete godine, tako da sam svaku novu dijagnozu teško podnosila. U to doba šprice su se iskuhavale da bi bile sterilne. Sastavljale su se pincetom, a igle su bile "željezne". Nije bilo aparatića, trakica, kapilarnog vađenja krvi. Tri do četiri puta dnevno su me boli u venu, ruke su mi bile plave i bolne. Morala sam naučiti sama pincetom sastavljati špricu, a tek ubosti se! Ne znam kome je bilo gore – meni ili mojoj majci. Ja sam bila uplašena, mama očajna i sama. Nedugo zatim se razvela od moga oca.
Tada se o dijabetesu nije toliko znalo kao danas. Nije ga puno djece imalo. Informacije su bile šture, postojale su dvije vrste inzulina: sumalente i ultralente. Ishrana je bila strogo ukalupljena, psihološke pomoći nije bilo iako smatram da je neophodna i da bi ju trebali svi oboljeli dobiti. Period mog školovanja bio je težak, ali sam se sa puno truda i na koncu ipak uspješno nosila s gradivom. Često sam izostajala s nastave zbog boravka u bolnici s visokim šećerom. Sve to me nije spriječilo da budem odlična učenica. Period puberteta bio je pun – svega! Moji prijatelji u razredu znali su za moju bolest, ali nedovoljno. Od svih drugih sam krila jer me bilo sram. Uvijek sam hodala po wc-ima s torbicom i tamo si davala inzulin u kafićima, diskotekama... U mislima mi je bilo samo: „Ne daj Bože da me netko vidi!!!“
Srednja škola bila je puna uspona i padova. Upisala sam se za laboranta, morala putovati do Osijeka busom, po čitave dane bila sam na vjeżbama u bolnici, a s njim na nastavu kasnije. Ni sama ne znam kako sam uspjela maturirati sa odličnim uspjehom. Ni tada još nije bilo aparatića, ne možete zamisliti koliki je taj šećer bio, a divljao je. Zaposlila sam se u labosu '87. godine. Mama mi je i nametnula tu školu kako bih bila bliža zdravstvu, a time i sigurnija u svojoj bolesti. Zapravo, koliko sam mrzila bolnice, toliko su mi ulijevale sigurnost i ni dan danas mi nije žao što sam odabrala to zanimanje.
