Pomažu mi optimizam i borba

Autor: Amalija Štrok 01.12.2019.

Pomažu mi optimizam i borba

S dijabetesom sam se suočila davne 2004.godine dok sam bila srednjoškolka.

Baka mi je imala dijabetes tipa 2 tako da mi je bolest bila poznata, a kako sam išla u školu za primalje (tada medicinska škola) ipak sam znala nešto više o dijabetesu.

Prije nego su mi postavili dijagnozu osjećala sam neko vrijeme često mokrenje, žeđ i veliki umor kojeg smo pripisivali školi i obavezama jer je bilo dosta naporno. Jedan dan, sasvim slučajno, uzela sam bakin mjerač šećera i sebi izmjerila. Bio je prikazan broj 17 i prilično sam se uspaničila! Idući dan na praksi u bolnici rekla sam to svojoj profesorici koja je odmah zvala endokrinologa. Nekoliko sati nakon toga dobila sam inzulin! Tada mi se hrpetina osjećala pomiješala.

Moj problem s dijabetesom

Moj najveći problem bila je prehrana. Trebala sam početi paziti što, kada i koliko jedem – to mi je bilo najgore u početku! Danas što se tiče prehrane mogu reći da mi najviše odgovara nešto slično LCHF prehrani, uglavnom izbjegavam tijesto, kruh, rižu, krumpir i lisnato. Ipak, ponekad se dogodi da pojedem slatkiše ali se nakon toga ne osjećam loše.

Što se tiče vježbanja, nekako se trudim vježbati na pilates lopti koliko stignem. Sada kada imam troje djece uz sebe vremena je sve manje za pravilno vježbanje pa se sve svodi na to da stalno trčim za njima. To je prava vježba!

Podrška u borbi s dijabetesom

Moja obitelj meni je najveća podrška, moji roditelji i moja djeca. Svi oni znaju da imam dijabetes i učim ih kako mi mogu pomoći ako npr. Dođe do hipoglikemije ili slično. S ponosom mogu reći da nisam nikada doživjela ruže ili neugodne situacije, pa čak niti sažaljenje da imam dijabetes.

Dijabetes i multipla skleroza

Moja borba s bolestima nije stala kada sam dobila dijabetes jer sam 2005.godine dobila dijagnozu multiple skleroze. Vjerujte, tada jedno obitelj može biti oslonac i stup!

Mislim da se danas dobro nosim sa svime, pod kontrolom su i dijabetes i multipla skleroza. Sretna sam što mi HbA1c ne prelazi 7 i to smatram dosta dobrim rezultatom i svojom pobjedom. S druge strane, multiplu sklerozu isto držim pod kontrolom i radim onoliko koliko mi tijelo dopušta!

Kako mi izgleda život?

Dan mi proleti, uz troje klinaca ni ne stignem se požaliti na nešto. Ali ako me baš pitate, onda bih se žalila na umor. Ima dana kad mi je teško, ali idem nekako naprijed jer mogu i moram sve obaviti sama. Mislim da sam se nekako naviknula na ovakav tempo (što možda i nije normalno, ali meni je).

Na sve se čovjek navikne, pogotovo u ovih 14 slatkih godina!