Suočavanje i prilagodba na šećernu bolest u djeteta ne nosi samo prilagodbu na zahtjeve liječenja i novog režima života, već i brojna pitanja s kojima se roditelji često suočavaju.
Jedno od čestih je pitanje uzroka bolesti, odnosno krivice oko nastanka bolesti.
Djeca često mogu pitati roditelje jesu li dobili šećernu bolest zato što su nešto krivo napravili ili pak, pitati roditelje jesu li oni nešto napravili da dijete dobije šećernu bolest.
Za prilagodbu na bolest djeteta važna je reakcija roditelja i njihova percepcija same bolesti i njezinog samozbrinjavanja. U ovakvim situacijama treba djeci mirno objasniti kako dobivanje dijabetesa nema nikakve veze s tim kako se netko ponaša ili što jede niti bilo sto slično.
Razgovarajte s djetetom o činjenici da ljudi ne čine ništa kako bi zaslužili dijabetes - to se jednostavno događa.
Dijabetes tipa 1 nije bolest koju se može spriječiti niti je to kazna. Podsjetite svoje dijete da dijabetes ne dolazi od ponašanja ili misli.
Umjesto toga, njihovo tijelo jednostavno ne stvara dovoljno hormona koji pomaže pretvoriti šećer u energiju, pa moraju smisliti alternativne načine za snižavanje šećera u krvi koristeći inzulin, pravilnu prehranu i tjelovježbu. I iako postoji dijabetes u vašim životima, to ne znači da se ne mogu igrati, družiti, vježbati se i zabavljati poput sve ostale djece.
Također, ako vaše dijete osjeća da dijabetes stvara probleme vama ili vašoj obitelji, važno je raditi na razuvjeravanju djeteta toga vjerovanja. Važno je i da ne označavamo razinu šećera u krvi kao ˝loše ili dobro˝, već je to pokazatelj što moramo raditi dalje. Ne povezivati kontrolu glikemije s označavanjem djeteta kao dobrog ili lošeg.
Pomozite im da razumiju da rezultati regulacije šećera nisu odraz njih niti njihovih karakteristika. Važno je da djeca oboljela od dijabetesa i njihovi roditelji funkcioniraju kao tim u zajedničkom suživotu sa šećernom bolešću, sa svim drugim aspektima života koji se ne razlikuju od drugih ljudi.
