Slijepa s 24 godine-ona je moja motivacija!

Autor: Tanja Soldo 06.03.2020.

Dijabetes mi je bio, nažalost, prilično poznat još od najranije dobi zbog sestre koja se borila s njime.

Slijepa s 24 godine-ona je moja motivacija!

Moja je sestra dijabetes tipa 1 dobila sa svojih 6 godina, a sa svoje 24 godine bila je već slijepa i na prvoj operaciji da ponovno progleda. Moj tata nije najbolje prihvaćao dijabetes, njemu je to bila nametnuta obaveza.

Moja priča počinje u 24-toj godini kada sam dobila dijabetes tipa 1.

Sami simptomi nisu bili toliko uobičajeni, recimo bila sam umorna a taj umor pripisivala sam blizankama s kojima sam cijene dane imala obaveze. Nadalje, krvni tlak koji mi je inače bio 90/60  penjao se na 140/85 uz nenormalno jako lupanje srca.

Kada sam se obratila doktorici obiteljske medicine, njoj su moji simptomi bili smiješni te me potjerala iz ordinacije.

Kako su ove stvari bile učestale odlučila sam se požaliti mladoj doktorici koja je bila na stažu. Odmah me je poslala na OGTT test da vidi kakvi su mi šećeri, jer je vidjela da sestra ima tip 1 a da mi je mama umrla od raka gušterače. Odmah sam ujutro napravila taj test, a u podne sam već ležala u hitnoj zbog visokih glikemija.

Tada sam se prvi puta susrela s endokrinologom.

Tadašnja doktorica moje stanje nije shvatila ozbiljno jer me stavila na tablete i strogu dijetu (iako sam bila prilično mršava!) Nije se obazirala na komentare za mamu i sestru, i smatrala da je da sam sve ovo dobila zbog stresa!

Nakon otprilike 5 mjeseci završila sam u ketoacidozi i jedva se izvukla! Na intenzivnoj sam ležala čak sedam dana, uz gomilu infuzije i povremeno dolazila k sebi!

Ovo je bio prijelomni trenutak kada sam se usprotivila njezinom mišljenju i uvjerila sam doktoricu da je za mene ipak najbolja terapija inzulinom. Ona je popustila i odobrila mi inzulin!

Kada razmišljam o svom dijabetesu moja je najveća motivacija moj slijepa sestra koja je proživjela gomilu hipoglikemija (i doživjela gomilu razbijenih glava), a koja danas ima visok tlak i kolesterol! Gledajući nju i njezin život – to je moja snaga.

Dođu periodi kada sam depresivna (pogotovo tijekom zime), kad mi je dosta dijabetesa i kad hormoni rade svoje – a ja trebam balansirati između dnevnih obaveza i šećera!

Svi moji prijatelji znaju da imam dijabetes, ja to ne namjeravam skrivati. Vidjeli su me i da si dajem inzulin i da si mjerim šećer. Prve reakcije su uglavnom bile sažalijevanje i to me jako živciralo. Danas sam ih sve naučila o hipo i glukagonu tako da mi znaju pomoći i zaista imaju razumijevanja.

Ono što mrzim jest kad mi dan počne s 13 ili 14 mmol/L, ili kad se ustanem s niskim šećerom a trebam biti spremna za 45 minuta i krenuti na posao ili odvesti dijete u školu.

Nije jednostavno imati dijabetes tipa 1, kako za mene tako niti za mog muža. Iako je on veterinarski tehničar i zna o dijabetesu neke stvari, često mi kaže „Ti najbolje znaš kako ćeš“ moj život je u mojim rukama, i ako se ne brine o sebi dovest ću se do bolnice gdje više neću nikom biti potrebna.

Moramo živjeti s onim što imamo, a imamo sve što imaju i drugi oko nas!