Nemojte misliti da dijabetes ne boli

Autor: Gordana Krstinić 09.12.2019.

Nemojte misliti da dijabetes ne boli

Gordanina priča s dijabetesom započela je za nju sada već 1975. godine nekad prije Nove Godine. Nakon preboljelih zaušnjaka koji su se zakomplicirali, nastupio je meningitis, a nakon toga i šarlah. Nedugo nakon postavljena joj je i jedna nova dijagnoza. Djevojčica od tada 7 godina saznala je da ima dijabetes mellitus.

Sjećam se stravične žeđi, povraćanja, uplakane mame, brojnih odlazaka u bolnicu

Od rođenja imala sam iščašenje kukova – 4 operacije prije navršene pete godine, tako da sam svaku novu dijagnozu teško podnosila. U to doba šprice su se iskuhavale da bi bile sterilne. Sastavljale su se pincetom, a igle su bile "gvozdene". Nije bilo aparatića, trakica, kapilarnog vađenja krvi. Tri do četiri puta dnevno su me boli u venu, ruke su mi bile plave i bolne. Morala sam naučiti sama pincetom sastavljati špricu, a tek ubosti se! Ne znam kome je bilo gore – meni ili mojoj majci.

Ja sam bila uplašena, mama očajna i sama. Nedugo zatim se razvela od moga oca. Tada se o dijabetesu nije toliko znalo kao danas. Nije ga puno djece imalo. Informacije su bile šture, postojale su 2 vrste inzulina: sumalente i ultralente. Ishrana je bila strogo ukalupljena, psihološke pomoći nije bilo iako smatram da je neophodna i da bi ju trebali svi oboljeli dobiti.

Period mog školovanja bio je težak, ali sam se sa puno truda i na koncu ipak uspješno nosila s gradivom. Često sam izostajala s nastave zbog boravka u bolnici s visokim šećerom. Sve to me nije spriječilo da budem odlična učenica. Period puberteta bio je pun – svega! Moji prijatelji u razredu znali su za moju bolest, ali nedovoljno. Od svih drugih sam krila jer me bilo sram. Uvijek sam hodala po wc-ima s torbicom i tamo si davala inzulin u kafićima, diskotekama... U mislima mi je bilo samo: „Ne daj Bože da me netko vidi!!!“

Srednja škola bila je puna uspona i padova. Upisala sam se za laboranta, morala putovati do Osijeka busom, po čitave dane bila sam na vjeżbama u bolnici, a s njim na nastavu kasnije. Ni sama ne znam kako sam uspjela maturirati sa odličnim uspjehom. Ni tada još nije bilo aparatića, ne možete zamisliti koliki je taj šećer bio, a divljao je.

Zaposlila sam se u labosu '87. godine. Mama mi je i nametnula tu školu kako bih bila bliža zdravstvu, a time i sigurnija u svojoj bolesti. Zapravo, koliko sam mrzila bolnice, toliko su mi ulijevale sigurnost i ni dan danas mi nije žao što sam odabrala to zanimanje.

74596683_527541451127482_9159694374982909952_n

Sljedeća teška situacija bila mi je priznati mużu da sam dijabetičar. Rekao mi je tada: „Volim ja tebe i sa soli i sa šećerom.“ Nije znao u što se upušta.

Oduvijek sam htjela i znala da ću biti majka, ali bojala sam se kako će trudnoća i porod proteći. Međutim, kad si mlad, sve je nekako lako. Misliš da možeš sve, najjači si i najhrabriji. Imala sam veliku sreću da mi je dijabetes vodila doktorica Slavica Marušić-Emedi, velika doktorica, osoba koja je bila moj prijatelj, moj spas. Sve smo zajedno isplanirale. Odmah kad sam zatrudnila poslala me u Petrovu i tamo sam pod stručnim okom prof. dr. sc. Dražančića rodila svog sina. Tada sam kupila svoj prvi glukometar jer primala sam intenzivnu inzulinsku terapiju (4 doze). Bila sam drugačija od ostalih dijabetičarki, sve su rodile velike bebe, osim mene. Moj sin imao je 2650 grama. Imala sam strašne hipoglikemije, jednu od njih sam jedva preživila, i to u samoj Petrovoj. Svi su se čudili kako se šećer ponaša dok sam ja tamanila slatkiše.

Prvo što sam pitala doktora nakon carskog bilo je ima li moj sin dijabetes. Rekao je da je sve ok. O periodu rata i nakon rata ću samo kratko – preživjela sam!

Kasnijih godina bivalo je sve bolje o bolje. Novi aparatići, trakice, nove spoznaje o dijabetesu, puno proizvoda bez šećera po trgovinama, a ja bih ponekad ubila za coca-colu. Moja doktorica često je znala reći da sam ja njen veliki uspjeh. Zajedno smo postigle to da sam dijabetičar već pune 44 godine bez većih posljedica. Nisam ja bezgriješna, znala sam brljati u ishrani, bahatit se u mladosti sa pokojom čašicom, ali treba znati gdje je gornja granica.

Radim i dan danas u Općoj županijskoj bolnici Vukovar, u medicinsko biokemijskom laboratoriju. Dežuram kao i svi drugi i imam veliku podršku radnih kolega kao i šefice. Izlaze mi u susret kod mojih hipoglikemija, što mi je jako važno. Daleko od toga da je sve idealno. Razne životne situacije utječu na moj šećer, razne druge dijagnoze koje imam, svaka viriza, svaka nervoza. Dobila sam i senzor, s kojim je slatki żivot postao puno lakši.

Ono što bih poručila mladima s dijabetesom: za razliku od mene, vi danas imate nebrojene mogućnosti tehnologije. Nemojte misliti da dijabetes ne boli. Ako ga olako shvatimo, itekako zaboli, samo malo kasnije. Ima i puno gorih dijagnoza. Pravilna ishrana, fizička aktivnost, terapija, svi noviteti vezani za dijabetes – sve to garancija je za naš dugi, slatki život.

Samo hrabro!