Imao je 7 mjeseci kada smo saznali da ima dijabetes

Autor: Maja Prce 23.12.2019.

Imao je 7 mjeseci kada smo saznali da ima dijabetes

Moje dijete, Matej, danas ima 7 i pol godina. On je jedan jako pametan i snažan dječak, a ja sam njegova ponosna majka!

Kada je imao 7 mjeseci bio je vesela i napredna beba, isključivo dojena. Kroz neko vrijeme primijetila sam neke promjene, sve to brzo događalo. Kako mi je Matej bio prvo dijete nisam baš bila puna znanja, oslanjala sam se na okolinu, razgovore i savjete drugih majki sa strane. Svi su mi to vrijeme govorili da je sve OK s Matejom, iako sam ja pomalo paničarila. Baš zato što sam mali paničar, nisu me baš shvaćali preozbiljno.

Sve do jednoga dana.

Nikada neću zaboraviti taj dan kada je čak dva puta tijekom dana povratio, sve mi je bilo jako čudno. Otprilike oko 4 ujutro Matej mi je klonuo na rukama i odbio dojenje. Hitna, bolnica, dijagnoza, teška ketoacidoza, 24 sata intenzivne, doktori...

Rečenica „Da ste došli malo kasnije, Matej je mogao umijeti“, bila je najgora rečenica u mome životu.

Početak borbe s dijabetesom kada je on mala beba koja ne govori, ne zna reći ništa, ne možete ga natjerati da jede... Noć po noć... Muž i ja smo sličili zombijima.

Od tada do danas naš život je borba! Jako smo ponosni kako se nosi s dijabetesom, svi skupa se trudimo da mu je regulacija što bolja! Teško je, ali se može.

U vrtićkoj dobi bilo je dosta izazova. Najprije su tete u vrtiću morale proći kroz edukaciju što sve trebaju naučiti, kako pomoći itd. Međutim, ne mogu reći da sam imala lijepo i bezbrižno iskustvo pa sam zato bila često u vrtiću. U to vrijeme Matej je imao senzor za skeniranje ali tete nisu baš bile zainteresirane.

Matej danas ide u školu i sve uglavnom funkcionira kako bi trebalo. Učiteljica se trudi, ja sam uvijek tamo u slučaju da zatrebam. On trenira nogomet, jako voli taj sport. Usprkos svemu on je sretno dijete.

Trenutno živimo u Njemačkoj i mislim da je ovdje lakše, sve je dostupnije. Ipak mogu reći da u Mostaru doktori su davali sve od sebe, zaista mogu dobiti sve pohvale s naše strane. Kod njih smo prošli sve edukacije, i bili su uz nas usprkos šoku i golemoj tuzi.

Onih prvih 100 pitanja „Zašto?“ vjerujem da sve majke prođu, baš kao i ja. Mislim da je vrijeme jedini lijek, čovjek se treba naviknuti i prihvatiti dijagnozu.

Matej živi sasvim normalno i ne zna za drugačiji život.